POSJETITE NAS NA IDUĆEM SUSRETU GENERACIJA

ROCK IN PULA ili kako se pisala urbana povijest grada

Prvi «kućni» bendovi kluba

Takozvani voditelj plesa tih godina bio je Elio Sabatti koji je obavljao sve poslove vezane za rad kluba. Plesnjaci, uz isključivo živu svirku, održavali su se preko zime vikendima, a ljeti utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom. Zanimljivo, jedan od  zaduženja Sabattija bilo je da osigura sastav koji će nastupima od 19.30 do 23.30 zabavljati omladinu. Riječ je o sastavima koji su bili pioniri rock zvuka na ovim prostorima, pa i ne čudi što im u nastavku poklanjamo popriličan prostor.

Prvi rezidencijalni bend bili su Sateliti, za koje će Franci Blašković reći da su bili i prvi gitaristički (naglasak na gitaristički) r'n'r bend u gradu. I, mada će neki suvremenici htjeti to osporiti, Bruno Langer se slaže da su Sateliti bili prvi takav etablirani sastav. Inače, uz lidera današnjeg Gori Ussi Winnetoua, u bendu su svirali Zdenko Jardas na solo gitari, Emil Horn na ritam gitari i Aldo Brljafa na bubnjevima.

Paralelno sa Satelitima, koje su više od gimnazijalaca voljele jedino gimnazijalke, pojavili su se i Logaritmi iz Tehničke škole.

U konačnici, nastupali su u sastavu Dinko Bijažić i Saša Dadić na gitarama, Langer na basu i Anđelo Miletić na bubnjevima. Za okupljanje benda koji se prvotno zvao Fantomi, zaslužan je upravo Dinko Bijažić koji je odigrao značajnu ulogu u cijelom tom pokretu. Prvenstveno što je okupio mlade rock snage, učio ih prvim akordima, ali i izrađivao instrumente.

Bijažić je davne 1963. napustio studij u zagrebu radi glazbe. Samouki je glazbenik koji je naučio svirati bas gitaru, a potom i gitaru. Nakon povratka u Pulu upoznaje Sašu Dadića i Langera koje je učio svirati kako bi osnovali bend.
- Bucu (Langera, op.n.) sam osobno učio svirati bas. I bogami, pošteno se namučio. – kroz smijeh govori Dinko.

Rivalstvo između Satelita i Logaritma

Ipak, te se 1964. godine još uvijek nije moglo govoriti o vokalno-instrumentalnim sastavima. Svirali su se instrumenti po uzoru na Shadowse, što se nazivalo električarskim instrumentalima na 220 volti. S vremenom, u sastavima među kojima je vladao veliki rivalitet, pojavili su se prvi pjevači. Tada, s kupnjom prvih mikrofona, može započeti priča o pulskim VIS-ovima. Konačno, u Logaritme kao pjevač ulazi Mario Lorencin Jena, a kasnije ga zamijenjuje legendarni pulski rock vokalist Branko Unković, jedna od središnjih ličnosti gradskog đira.

Zanimljivo, Logaritmi koji su nakon Satelita preuzeli ulogu kućnog benda, svrali su u crvenim odijelima s natpisom Rio koje su baštinili od prije spomenutog seksteta. Za službenu se svirku očekivalo da se odradi u službenim odijelima, bio je stav tadašnjih funkcionara. Pa, iako se rock ugurao na velika vrata u grad, o nekakvoj ikonografiji nema ni govora. To je donekle, kažu danas glazbenici, ipak bilo omogućeno dolaskom Stojkovića na mjesto predsjednika Doma.

O rivalitetu bendova, prisjeća se Langer, svjedoči i gitarijada održana u kinu «Beograd» 23. prosinca 1965. Navodno, čak su i novine izvijestile da se po završetku koncerta na pozornici našlo kile povrća i raznog smeća. Naime, publika koja je bodrila Satelite, opstruirala bi nastup Logaritama i obrnuto.
Franci Blašković, basist Satelita, kaže Langer, čak je i bio ozlijeđen predmetom koji je na binu doletio za vrijeme svirke. Vezano za gitarijadu zanimljivo je spomenuti da su tada svirali i Mirko Cetinski i Nelidi (današnji Anelidi), a gužvu u kinu najbolje su iskoristili riječki Sonori koji su odradili fantastičnu svirku.

Međutim, kažu svjedoci, rivalitet je bio tek odraz aktualne podjele- Tko je za Beatlese, a tko za Stonese? Pa iako su Logaritmi bili skloniji žešćem rocku, zahvaljujući Dadićevom ocu koji je bio krojač, imali su odijela po uzoru na Beatlese. Pritom, gimnazijski bend bio je skloniji profinjenijoj vrijanti rocka. Unatoč tome, i jedni i drugi su, kazuje legenda, skidali «Satisfaction» Rolling Stonesa i međusobno se prepirali tko to radi bolje. S vremenom rivalitet postepeno jenjava, a Logaritmi i Sateliti evoluiraju u sastave poput Beat Stones, King Stones, Myths, Boomerang i Hush. Međutim, priča tu ne završava. Šezdesete su ipak nešto daleko više...

Nikad posle niš ni tako na rock zadavalo

Razlog zašto smo za djelomični naslov teksta iskoristili refren pjesme Gorri Ussi Winnetoua- «Rock in Pula- Alli Uljanik Dancing» - što je ta numera dobrim dijelo i svojevrsni hommage «Uljaniku» i pionirskim danima rocka u Puli. Naime, prije Francija Blaškovića, bas je u Satelitima svirao izvjesni Ladislav, zvani Laci, koji je poginuo pri bijegu vespom pred milicijom i to, apsurdno, tako što je udario u kut vanjske ograde kluba «Uljanik». Prema priči, Laci je prebrzo ušao u zavoj i od udarca glavom preminuo na licu mjesta.

Uz to, dio pjesme odnosi se i na gostovanje jednog od prvih stranih bendova koji su pohodili «Uljanik». Riječ je o engleskom sastavu The Plynth koji je iz Rovinja doveo kultni rocker i promotor Toni Sabol. Pa kad Franci kaže da «nikad posle niš ni tako na rock zadavalo», jer je «Inglež» riva z nogom, ti Hammond, i «klatija s glavom», dok je publici «srce u gutu tuklo sto na uru» - nije daleko od istine. I Langer, uz Francija neosporna legenda pulskog rocka, potvrđuje da je taj izvrsni nastup nešto najžešće što se tada moglo vidjeti u tom prostoru.

Hand made gitare i razglas iz 2. svjetskog rata

Plesnjaci koji su se 60-tih godina održavali u «Uljaniku», a na kojima su svirali pioniri pulskog rocka, uobičajeno su bili dobro posjećeni. Čak i po kiši, jer bi se bez po' kiši, jer bi se bez po' muke instrumenti s vanjske bine okrenuli prema sali, te se nastavljalo plesati bez smetnji. Mnogi se sjećaju da plesnjaci nikad nisu imali manje od tristotinjak posjettitelja, a za najposjećenijih večeri broj prodanih ulaznica popeo bi se i do dvije tisuće. Naravno, posebno su dobro bili posjećeni dočeci novih godina.

Ipak, prisjećajući se tih događaja prije četrdesetak godina mnogi se glazbenici pomalo svemu i čude, svjesni da obrade velikih hitova na tadašnjoj improviziranoj opremi vjerojatno i nisu zvučale toliko dobro kako im se tada činilo. Sve u svemu, to je bilo karakteristično za početničke korake-male mogućnosti i golem entuzijazam.

Sve je škripalo i zujalo

- Sve je škripalo i zujalo- sjeća se prvih nastupa u «Uljaniku» Bruno Langer, basist tadašnjih Logaritama, kojeg i ovaj put «koristimo» kao bogat izvor informacija.
Naime, prve električne gitare tih bendova su bili ručni radovi, a svi potrebni dijelovi , bilo za instrument, poput magneta, bilo za ozvučenje, nabavljali su se preko «grane». Žice za gitaru, a što pamte i daleko mlađe generacije glazbenika, nakon pucanja bi se krpale do iznemoglosti. U prvom smo nastavku spomenuli i gurua pulske rock scene Dinka Bijažića iz Logaritama koji je, osim što je učio svirati dobar dio aktera naše, i izrađivao instrumente. Pa, tako i svoju prvu gitaru. Langer se, iako to Dinko ne pamti na takav način, prisjeća njihovog prvog «službenog» susreta.

- S nekih 16-17 godina doveo me Branko Unković kod Dinka koji je osnivao bend. Pokucali smo na vrata, Dinko je izašao s velikim nožem u jednoj i daskom u drugoj ruci. Strašno! Branko me predstavio kao mogućeg basista, a onda je Bijažić rekao: Odlično. Upravo mu radim bas gitaru!

Takve su gitare imale nedefinirani oblik nalik veslima budući da električnih, prema kojima bi se izrađivale kopije, gotovo i nije bilo. Električne gitare izrađivale su se i od klasičnih gitara, a potvrdu za to nalazimo uglavnom kod kasnijih generacija pulskih muzičara. Tijelo gitare prerezalo bi se po dužini kako bi se stražnja stijenka privukla prednjem dijelu. U tijelo bi se ugradile instalacije, a potom bi se ispunilo nekim materijalom.
 
Još je zanimljivije sjećanje na bas pojačalo koje je Langer koristio na početku svoje glazbene karijere. Riječ je o razglasu iz Drugog svjetskog rata s dvije limene kutije u obilu lijevka. Bilo ih je potrebno okrenuti prema podu, te se samo tako mogao izvući bas ton.

Opasan imidž rockera

Doznajemo da se jednim od prvih tvorničkih instrumenata mogao podičiti i Franci Blašković iz Satelita- i to violin-basom nalik onom Paula McCartneya. Kakve je reakcije Franci izazivao pred binom «Uljanika», ne treba ni spominjati. A vremenom, dobar se dio glazbene opreme nabavljalo i u Zagrebu. Saša Dadić (Logaritmi) i Bijažić sjećaju se da su prve dvije gitare i bas pojačalo- «Echo King», od milja zvano «Jeho»- često kvarilo na probama. Inače, za usporedbo s današnjim prilikama, svirke su se u «Uljaniku» održavale uz ozvučenje čija ukupna snaga nije prelazila dvjestotinjak vati. Pa opet, slično kao i danas, vodio se rat s okolnim stanarima.
Koliko su sami instrumenti bili važni u cijeloj priči, možda dovoljno govori činjenica da je jedan kasniji rezidencijalni sastav «Uljanika» ime preuzeo iz naziva bubnjeva.
Naime, negdje nakon '68 godine nastaju King Stonesi koji ime preuzimaju s natpisa na koži bas bubnja Zdravka Širole. Za one koji to ne znaju, tada su bubnjevi još uvijek bili pokriveni pravim životinjskim kožama, za razliku od suvremenih plastičnih masa.

A kada se već spominje Zagreb, pulska legenda iz još ranijih dana kazuje da je neke od prvih električnih instrumenata domaća publika mogla vidjeti na koncertu Atoma iz hrvatske metropole u kinu «Beograd». Dogodilo se davne 1962., a Puljani su taj dan možda i više pamtili po tome što je te godine pao snijeg. Nevezano za taj slučaj spomenimo i da je kroz Atome prošao i Dragan Gužvan, član mnogih pulskih sastava i zasigurno najbolji gitarist s ovog područja.
 
No, nisu gradske muzičare mučili samo nedostaci glazbene opreme. Samo izgrađivanje imidža primjerenog rock glazbenicima bila je komplicirana stvar. U prvom smo nastupu spomenuli da su članovi sastava nastupali u službenim odijelima, a to je bila službena politika kluba. Kao što nisu mogli svirati u trapericama, tako ni takvim posjetiteljima nije bio dozvoljen ulazak u «Uljanik». Službeno, takve su se hlače nazivale «američkim kaubojskim» i kao takve nisu bile primjerene.

Duže kose, musolini i sve žešća svirka

Istovremeno, pokušaji da pulske rock zvijezde puste dužu kosu (neusporedivo kraću u odnosu na današnje) završavali su tjeranjem na šišanje. Langer danas kaže da je vjerojatno najviše stradao Saša Dadić koji se ponosio svojom podužom plavom kosom. No, vjetar promjena zapuhao je dolaskom Milorada Stojkovića na mjesto predsjednika Doma «Uljanik». Povećali su se, kako saznajemo, i honorari glazbenicima koji su se počeli isplaćivati prema postotku od prodanih ulaznica. Do tada, kažu akteri, jedva da su pokrivali troškove popularnih sendviča i musolinija ( bijelo vino, malinovac i soda) na šanku kluba.

Širola, bubnjar King Stonesa, kaže da je kao gimazijski đak svirkom zarađivao sasvim pristojan džeparac. Inače, King Stonesi su nakon '68. godinu dana svirali kao rezidencijalan sastav. Konačnu postavu, uz Zdravka, činili su pokojni Davor Žuljević na gitari, Langer na basu, klavijaturist Zdenko Osip, te pokojni Sergio Blažić kao vokalist.

No i prije nastupa sastava s obradama Hendrixa i Creamovaca odigrale su se neke značajne stvari pred «Uljanikovom» publikom. Kose su postajale sve duže, repertoar sve žešći, oprema sve kvalitetnija. Raspadom Satelita i Logaritama, '67. godine formira se još jedna rezidencijalna grupa pod nazivom Beat Stones u kojoj sviraju Emil Horn, Dinko Bijažić, Branko Unković, Saša Dadić, Mario Valić i Sergio Benussi.
Zanimljivo, u vezi s tim sastavom je i to što njegovi članovi uskoro napuštaju zemlju te odlaze svirati u Italiju, gdje i borave duže vrijeme. Beat Stonesi se iz Italije vraćaju u manjem broju-Emil se tamo oženio i ostao, dok se Mario odselio u SAD.

U međuvremenu, još uvijek prije King Stonesa, u «Uljaniku» nastupa i sastav Myths, poznat po pjevaču i gitaristu Gianniju Buršiću u atraktivnoj pozi nisko obješene gitare,
Uz njega, '68. sviraju i braća Giorgio i Sergio Budicin na solo gitari i bubnjevima, Božo Čabrunić na orguljama, te basist Giorgio Nadalutti.  Postava se često mijenjala, pa su između niza solo gitarista i bubnjara kroz bend prošli i Mladen Jurcan te Gagi Spasić.

Po povratku u Pulu '72. Bijažić se povlači sa glazbene scene, a Dadić počinje svirati u legendarnoj grupi Hush, kao i mnogi akteri naše priče koji su usko povezani s najpopularnijim kućnim bendom kluba «Uljanik».

S glavom u rocku, daleko od svjetskih revolucija

Pregrupiranjem muzičkih snaga s početka 70-ih u Puli nastaje sastav koji je po svom radikalnom zaokretu na glazbenom pravcu, ali i dužim razdobljem djelovanja, zaslužio da ga se nazove legendom urbanog đira. Naravno, riječ je o bendu Hush kroz koji je prošetalo niz pulskih glazbenika, a koji po čuvenju pamte mnoge omladinke tog doba.

Misteriozno osnivanje Husha

Međutim, poprilično su detalji vezani uz grupu Hush, dugoročni glavni «Uljanikov» sastav, obavijeni svojevrsnim nejasnoćama. Recimo, samo osnivanje grupe teško je sa sigurnošću datirati, a jednako je i misteriozan i sastav prve postave.
Prema jednoj verziji, s poleđine jedne portretne fotografije može se iščitiati da Hush postoji već '68. godine. No, budimo realni i kažimo da je malo vjerojatno, s obzirom da su članovi Husha u to vrijeme bili angažirani u drugim sastavima. Zato smo i skloniji početak banda smjestiti koju godinu kasnije. Saša Daić navodi da su u Hushu 1970. uz njega svirali Dragan Gužvan na gitari, Bruno Langer Buco na basu te vokalist Branko Unković.

Članovi grupe Myths- Božo Čabrunić i Gianni Buršić uz zajedničko prisjećanje kažu da su u bend ušli negdje u jesen 1971. godine. U svakom slučaju, prihvaćaju da je bend već postojao i prije. Tada su Hush, uz njih činili gužvan, Dadić i Rade Buić.
Na koncu, i sama nemogućnost datiranja prvih početaka benda pridonosi još većoj legendi o grupi koja je dijelila ime s pjesmom u izvedbi Deep Purplea.

Sa sigurnošću možemo reći da su još jednu sezonu u «Uljaniku», počevši od 6. travnja 1972., ugovorili članovi grupe Hush- Gužvan, Buić, Čabrunić, Langer i Anđelo Miletić Mile te Đani Pincan u ime Saveza omladine. Prema ugovoru koji čuva Čabrunić i koji je vrijedio do svibnja '73., sastavu će se isplaćivati honorar od 30 posto od prodanih ulaznica za svirke subotom, nedjeljom, utorkom i četvrtkom.
U svakom slučaju, usporedbom niza informacija, kroz Hush su do 1975., kada je bend prestao djelovati, uz spomenute prošetali i Tullio Voschion, Sergio Blažić Đoser, Edi Kancelar i Igor Bošnjak.

Gužvan i Unković- legende pulske scene

No, ono što je najbitnije za grupu, to je popriličan zaokret u glazbi. Nastupa vrijeme hard rocka, dugih kosa i sve kompliciranijih glazbenih ostvarenja. To prihvaća i Hush, a kako je još uvijek aktualno obrađivanje starih bendova, upuštaju se u svirku pjesama Uriah Heepa, Black Sabbatha i Deep Purplea. Kada je riječ o mogućnosti da krenu u tako nešto, mnogi će spomenuti Gužvanov nevjerojatan potencijal i dosljednost da odsvira identičnu dionicu koju je skidao preslušavajući Radio Luxemburg.

A kada smo već kod radija, spomenimo i anegdotu koje se prisjeća Buršić: U to se vrijeme prvo u «Uljaniku» izvodila pjesma «Hush», a tek se s vremenom saznalo da je izvodi Deep Purple. U nedostatku ploča bila je to sasvim logična posljedica.
Među nizom istaknutih glazbenika tog doba, uz Gužvana treba izdvojiti i pjevača Branka Unkovića koji već 30-ak godina živi u Dalmaciji i kojeg svi akteri spominju kao frontmena broj 1.

Pogotovo ga se prisjećaju kao pristupačnog, zanimljivog i druželjibovog čovjeka, koji je i vokalom i pozom odavao vrhunskog izvođača tog doba. Prema jednoj priči, i sam je Željko Bebek, koji je u to vrijeme u bivšem Domu armije gostovao sa sarajevskim Kodeksima, slušajući glazbu iz Kluba preko ceste, bio zadivljen Unkovićevim vokalnim mogućnostima i Gužvanovim gitarskim dionicama.

No, ono što je također vezano uz Hush, vrijeme je kad se i u Puli prepoznaju svjetski trendovi. Primjerice, početkom 1970. u «Uljaniku» se održava prvo biranje Miss Pule, a ne treba podsjećati da su u to vrijeme konkursi ljepote postali glavna zabava diljem svijeta. Također, rock se živi u punom smislu, a to onda zasigurno nosi i dozu slave.

Seksualna revolucija među pulskim drugovima

No, suvremenici će reći da se u Puli nije posebno osjetila revolucionarna '68. Prvenstveno što je, kažu, stasala generacija provodila internu revoluciju, a s glavom u r'n'r nisu previše marili za politiku i priče zagrebačkih ili beogradskih studenata. Kako Pula nije imala štih studentskog grada, ta je godina protekla bučno onoliko koliko je dozvoljavao skroman razglas «Uljanika» ili drugih mjesta gdje se svirao rock.

Ipak, novost na pragu 70-ih predstavljala je pojava droge na gradskim ulicama. Doduše, riječ je o sporadičnim slučajevima, a konzumente i dilere naši akteri broje na prste ruku. Kada je o ovisnostima riječ, spomenimo da se i alkohol daleko manje konzumirao nego danas.

No, vrijeme razvoja hipi-pokreta osjeća se, uz duge kose i neizbježne zvonarice, i uz djelomično rušenje tabua seksa. Tako će Langer na naše inzistiranje priznati da su seksualnu revoluciju kroz grupnjake i kolektivnjake okusile mnoge drugarice i drugovi. O imenima ipak nećemo jer, kaže Langer, danas su mnoge od njih ugledne dame našeg grada.

No, neosporno, dah su tih promjena unijeli i strani turisti koji su ljeti predstavljali najbrojniju publiku na terasi «Uljanika». Nebrojene su tvrdnje povezivanja pulskih djevojaka sa strancima, ali i obrnuto. Sve je to značajno i iz sasvim drugih razloga.
Zahvaljujući vezama s pulskih plaža i svirki, ljubavnih i prijateljskih, lakše se dolazilo do glazbenih noviteta- singlica, LP-a i popularnih gramofona zvanih mangia disci.

Partijski ženski sastav iz Moskve                                                                        

Istovremeno u domu «Uljanik», ali i šire, sve češće gostuju bendovi iz bivše Jugoslavije i inozemstva. Uobičajeni su nastupi osječkih Dinamita s Dadom Topićem, Ratkom Divjakom; Josipom Bočekom i Albertom Krasnićem, rodom iz Pule, koji su uvijek  bili vrhunski doživljaj za domaću kuhinju. Pulski bubnjar Zdravko Širola, poznatiji kao Cajo, prisjeća se da je kao sasvim mlad gimnazijalaxpratio koncert grupe Mi, a posebno pamti basistu u jakni od tigrove kože, što tada i nije bio čest prizor. Neki se domišljaju i beogradskih Bitnika, zanimljivih po tome što su, po uzoru na grupu The Who, razbili kompletan bubnjarski set na bini.

S vremenom, u klubu gostuju i strani bendovi poput već spomenutih The plynth, a iz Njemačke stižu i Wheels Of Fire s pokojnim Viktorom Hrominom na bubnju, Rajmondom Ruićem Rayom na basu, porijeklom iz Pule, te Vedranom Božićem na gitari. Zanimljivo, bend je izazvao pozornost jer je u inozemstvu svirao i s jimmyjem Hendrixom. U klubu su gostovali američki Harpoon, mađarska Omega, ali i velika međunarodna atrakcija – sastav Tiger B. Smith iz Njemačke.

No, zanimljiva je priča vezana uz gostovanje ženskog glazbenog sastava Djevčata iz Moskve, čija je turneja zapravo trebala poslužiti da se SSSR svijetu pokaže u dru gačijem svjetlu. No, koncertu u «Uljaniku» prethodio je partijski govor ruskog delegata, a što pred anarhoidno rasploženim rockerima nije moglo proći nekažnjeno.
Naime, nekolicina nestašnika okrenula se prema bini i pokazala gole stražnjice , a ne treba govoriti kako je demotivirajuće moglo izgledati veselim djevojkama za instrumentima.
Ipak, odradile su svoj repertoar kojima slave partiju i doprinose radnog naroda, a što, kažu svjedoci, muzički uopće nije izgledalo loše. 

Pulska groznica subotnjih večeri

Sredinom 70.-tih godina stvari po pitanju pulskog rocka, pogotovo djela koji se tiče doma i kluba «Uljanik» te naših dosadašnjih aktera, subotom se mijenjaju. Ne treba ni čuditi, budući da se prosjek godina pulskih rockera koji su predvodili scenu 60.-tih opasno približavao  tridesetoj. A poznata je stvar-od rocka tek rijetki mogu živjeti.

Instrumenti o klin

Slično iskustvo navodi i Vladimir Banković, koji se s rockom pobliže upoznao 1967. kao gitarist Logaritama, u kojem je svirao nekoliko mjeseci do odlaska u JNA. Ipak, glazbom se nastavio baviti do sredine 70-ih, odnosno dok si je to kao student mogao priuštiti. Bankovićevo glazbeno opredijeljenje, kao kakav školski primjer, potrajalo je dok na red nisu došli konkretni životni zahtjevi-obitelj, posao i sve što ide s tim.
Tek rijetki i nakon '75. nastavljaju s glazbom. Još rjeđi ostaju vjerni rocku, a postoje i primjeri Puljana koji se odaju tezgarenju na terasama te na taj način pokušavaju pronaći kompromis između želja i realnih životnih potreba.

Kako su pulski rockeri sve više prisiljeni okrenuti leđa neizvjesnoj budućnosti, tako se i vjerna publika s vremenom raspršuje. Kreaciju urbanog đira sredinom 70.-tih prepuštaju ukusu nekih novih klinaca. Tada u klubu još svira rezidencijalni sastav Hush, i to u posljednjoj postavi koju, kako saznajmo,  čine Saša Dadić, Tullio Voschion, Edi Kancelar i pokojni Sergio Blažić Đoser. Ali već neko vrijeme, a nešto od toga smo spomenuli u prošlom nastavku, modni su hit diskoteke u kojima se glazba pušta isključivo sa gramofonskih ploča. Svjetskom se trendu jednostavno nemoguće oduprijeti, a uz niz-uvjetno rečeno –turističkih diskoklubova, počasno mjesto u gradu zauzimaju kultna «Marelica» i «Klub 33».

Trio Grimani-Karasi-Gojak

Naravno, pojam diskoteke stvara dojam da je s time i završila era rocka u klubu. Ipak, treba znati da se od 70-ih nadaljeu diskotekama još dugo pušta gitaristička glazba, a usporedo se u klubu i dalje održavaju koncerti. Doduše, u to vrijeme poprilično manjeg intenziteta nego ranijih razdoblja, a pojam kućnog benda gotovo je stvar prošlosti.

Treba  shvatiti i da je razvoj glazbe u dotad nezamislivo brojnim žanrovskim pravcima vrlo značajan element o kojem ovisi trend infiltracije disko kulture. A klubovi su, za razliku od mogućnosti koje pružaju žive svirke, upravo mjesta na kojima se tijekom jedne večeri mogu čuti egzemplari svih stilova suvremene i popularne glazbe.
Priča o «Uljaniku» kao diskoteci počinje 1975., kada su disc jockey Nenad Grimani te tehničari Ivica Karasi i Joško Gojak iz spomenutog «Kluba 33» došli u klub u Dobrilinoj 2 te pokušali privući publiku koja se osula po raspoloživim diskotekama grada. Grimani navodi da bi pravi zaokret klupske orijentacije trebalo datirati na Dan SKOJ-a, 10. listopada 1975.

Posebno je zanimljivo što je taj tim u «Uljaniku» bio angažiran sve do 1992. Dakle, slobodno se može reći da je riječ o ljudima koji su, uz upravu i voditelje, kreirali prepoznatljiv imidž kluba tijekom punih 17 godina, što su osjetile brojne pulske generacije.

Za potrebe naše priče vratimo se u davne 70-e. Karasi, Grimani i Gojak u dogovoru s vodstvom Doma ugovaraju probni vikend da bi oslušnuli reakciju publike na novouvedene disko večeri. Prema kazivanju Gojaka, prvog je petka prodano stotinjak ulaznica, što je za gotovo petinu više u odnosu na prethodne dane. Dan kasnije, tvrdi Gojak, prodano je 300 karata.

No, prema njegovim riječima, rad u «Uljaniku» tada im se ne čini nimalo optimističnima. Oprema kojom raspolažu nije na razini, a već prve večeri prma DJ-u leti i prva boca s plesnog podija. Na svakom koraku tijekom večeri prijete mogući incidenti, sjeća se Gojak.

Light show od automobilskih žarulja

Nakon vikenda uslijedio je i dogovor da se za tjedan dana nastave redovne večeri kojima počinje nova programska shema u režiji dotadašnje trojke iz «Kluba 33».
Međutim, prvi uvjet koji Karasi, Gojak i Grimani podnose upravi odnosi se na promjenu redara. Tako se na njihov zahtjev angažiraju braća Berto i Oriano Geršić, koji u klub uvode red. Tada je i zabrana ulaska u klub kao odgovor na eventualni incident postao zaštitni znak toga mjesta, a izbacivači koji svoj posao rade u skladu s tim uspijevaju disciplinirati nestašne posjetitelje.

Da bi početak redovnih večeri mogao profunkcionirati za nekoliko dana, u klubu je trebalo pripremiti i još mnogo drugih stvari. Do tada se program u sali održava pod bijelim svjetlom, a na podu je parket. Arena kluba, koju smo spominjali u prošlom nastavku, još nije izgrađena, a klub zapravo i ne posjeduje potrebnu opremu za kvalitetno puštanje glazbe. U kratkom se vremenu mora urediti interijer kluba kakav bi dolikovao diskoteci.

Sjeća se Grimani da su postavljeni reflektori, ali i svijetleće kugle. Prema nacrtu koji je trojka dobila iz inozemstva, Živa Kuzmanović izradio je i prvi DJ-pult, na koji se kaže Grimani smještala oprema koja nije puno odudarala od današnjih garbarita-dva gramofona, kasetofon za svaki slučaj i mikser.

Početke disko entuzijazma možda zorno ilustrira primjer izrade svjetlosne dekoracije. Za potrebe ambijenta naš se trio upušta u obilazak svih trgovina automobila u Istri i kupuje sve raspoložive žarulje od 12 volti za osvijetljavanje registarskih pločica na automobilima. Operacija je išla tako da se zalemljene žarulje pažljivo uguraju u četiri metra dugo prozirno crijevo za navodnjavanje. Tu napravu motaju u spiralu i postavljaju u krug na fasadi kluba iznad vanjske bine.

Kako saznajemo od Joška, u tom se krugu nalazio mehanizam sata, a u vrijeme njihova dolaska u «Uljanik» s unutarnje se strane još nalazio neupotrebljiv sustav lanaca i zučanika koji su nekad davno pokretali sat.

Disko večeri pod vedrim nebom
 
Budući da je i tada postojao problem nabavke tehnike, Ivica Karasi, vrsni puski atletičar, i Joško Gojak, koji se specijalizirao za projektiranje diskoklubova, sklapali su i izrađivali opremu. Oprema se nabavljala u elementima koje je trebalo složiti, ali su se tehničari upuštali i u samostalnu izradu kutija pojačala.

Glazbena je tehnika tih godina, kaže nam Gojak, brzo napredovala, pa su i zahtjevi da se oprema kluba stalno obnavlja i unaprijeđuje bili sasvim logični. Mnoga su, uvjetno rečeno, islužena pojačala prepuštali pulskim sastavima. Naposljetku, skromno priznaje Gojak, neka su od tih pojačala i danas u upotrebi. Nakon više od 25 godina!

Pulska se omladina, privučena novim imidžom kluba, pomalo vraća, a tradicija okupljanja na tom mjestu i novost u orijentaciji pokazuje se kao prokušan recept.
Gojak, čijoj brižno čuvanoj evidenciji možemo zahvaliti precizno baratanje podacima, kaže da se u sljedećih mjesec dana broj prodanih ulaznica nije spuštao ispod tisuću, a ubrzo je zabilježena i prodaja od fantastičnih 1.500 po večeri. Navodno, pomama za disko sadržajima u centru grada bila je tolika da su se tijekom četvrtka kupovale karte za vikend, kada je klub bio prebukiran.

Ubrzo, pokretači novog imidža kluba, zahvaljujući poznanstvu Karasija s Jankom Mlinarićem Trulim, kupuju impozantne zvučne kutije- navodno ruske proizvodnje. Krase ih bas-zvučnici jačine 200 vati, koji za to vrijeme slove kao prava atrakcija.
Tada se, s pouzdanjem u novu opremu i uz proučavanje vremenskih prilika, realizira ideja da se disko otvori prema terasi.

«Uljanik» postaje prva diskoteka na otvorenom u Jugoslaviji, a pod vedrim se nebom disko večeri održavaju svakodnevno od 1. svibnja do 15 rujna. Ako su to vremenske prilike dopuštale, kaže Gojak, režim bi se produžio i do konca listopada, a potreba za time bila je i više nego opravdana budući da je to jamčilo izuzetno dobru posjećenost. Pula i opet diljem bivše Juge postaje prepoznatljiva po tri elementa- Areni, Mate Parlovu i «Uljaniku». 

Publika bečke škole

Uljanik kao diskoteka, vidjeli smo u prošlom nastavku, funkcionirao je u kontinuitetu od '75. do ratne '92. godine. U tom se razdoblju izmjenilo troje upravitelja- Vukmir Marković, Darko Jeromela i Dušan Spasojević, koji je i posljednji upravitelj u ime omladine Uljanika. Činjenica je da su tijekom 17 godina dugog razdoblja kreiranju programske sheme kumovali DJ Nenad Grimani, te takozvani tehničari Ivica Karasi i Joško Gojak.

Navečer disko, popodne stolni tenis

Gojak, koji za dobar dio perioda čuva podatke o broju posjetitelja, odnosno prodanim kartama, kaže da je od '75. do '92. prema broju ulaznica «Uljanik» posjetilo dva milijuna gostiju. Uz to navodi da recept dobrog funkcioniranja kluba treba potražiti i u činjenici da se zarada od ulaznica i prodaje na šanku konstantno investirala u obnovu opreme i druge zahvate na klupskom objektu.

Tako saznajemo da je s vremenom izgrađena arena, odnosno tribina u velikoj sali, a parket zamijenjen mramornim pločama. Slično je učinjeno i na podu terase gdje je kasnije dominirao veliki kvadrat crnog ruba. Vanjska je bina proširena, a sredinom '80.-tih zbog vibracija i nestabilnosti, drvenu pozornicu zamijenjuje betonska.
Jedan od zahvata koji nije proveden u djelo, a ostao je zabilježen samo na nacrtima koje čuva Gojak, platnena je tenda iznad DJ pulta i vanjskog djela bine s namjenom da štiti muzičku opremu u slučaju iznenadnih ljetnih i jesenskih pljuskova. Ali, kako to nikad nije učinjeno, osoblje se kluba s vremenom specijaliziralo u praćenju vremenskih prilika te ih nakon nekog razdoblja eventualni temporali nisu mogli ozbiljnije iznenaditi.

Zanimljiv je podatak da se prvih godina rada kluba kao diskoteke u središnjoj sali  tijekom dana održavaju i druge aktivnosti.
Grimani navodi da isti prostor uz ostale sekcije koriste plesači i stolnotenisači, a prostorija se iz tog razloga nikad ne zaključava. Stoga je po završetku disco-večeri Neno prisiljen kompletnu opremu razmontirati i skloniti na sigurno, da bi je već sutradan vratio na isto mjesto.

Boško Obradović i Atomsko sklonište

Iznimka je Atomsko sklonište, koje je od članova dotadašnjeg Husha i Boomeranga oformljeno inicijativom pulskog pjesnika i barda Boška Obradovića 1977. Podatak o točnoj godini osnivanja, uz ostale izvore, nalazimo u Enciklopediji jugoslavenskog rocka. A, ako niste znali, grupa je ime baštinila od istoimene priredbe iz '68. godine čiji je autor upravo pokojni Obradović.

Usput, Atomsko sklonište i vježba u «Uljaniku», a kako saznajemo i njegovi su akteri jedni od rijetkih pulskih rockera prvih generacija koji i dalje posjećuju klub.
Ostali pulski bendovi koji svoj izričaj temelje na rocku rijetko dobivaju prilike zasvirati u tom prostoru. Razlog je više nego jasan. Naime, riječ je o uglavnom kratkoročnim sastavima koji se ne mogu pohvaliti diskografskim ostvarenjima, a relano gledajući takvi tada nisu imali mogućnosti učestalih nastupa, kakvima se mogu pohvaliti današnji bendovi. Mogućnosti za svirku otvaraju se na pulskim gitarijadama koje se održavaju kod Zlatnih vrata, pa i u «Uljaniku», ali i na famoznim koncertima za Dan SKOJ-a koji se obilježavao 10. listopada.

Također, velika je čast bila da mladi pulski sastav svirkom najavi neke od legendi YU rocka. A takvih je legendi na prijelazu iz 70-te u 80-te u «Uljaniku» bilo poprilično. Inače, gostovanja inozemnih sastava u to vrijeme gotovo i nema, a situacija se neznatno mijenja u drugoj polovici 80-tih.

Svojedobni posjetitelji kluba omladinskog uzrasta, a danas prepoznatljivi likovi pulske rock i punk scene, kao što su Sale Veruda iz KUD Idijota i Miro Kusačić iz Messerschmitta, sjećaju se niz grupa koje su doslovno hodočastile u Uljanik». I dok će jedan reći da je lakše nabrojati one s domaće scene koji nisu nastupili u klubu, drugi kaže da se zagrebački «Kulušić» nije se mogao mjeriti s renomeom kakav je dužio «Uljanik». Jednostavno, priča o pronicljivoj publici koja pažljivo mjerka svaki odsvirani ton vrijedi i za to razdoblje, a bendu koji osvoji Uljanikovu publiku otvorena su vrata za mnoga druga koncertna zbivanja.
Na koncu, i sastavima iz bivše Juge stalo je da zasviraju pred pulskom publikom, jer tko u biografiji nema upisanu svirku u «Uljaniku», kao da nije značio ništa-kažu svjedoci.

Čorba i Točak rado viđeni gosti

U to vrijeme klubom često defilira YU grupa, a Bora Đorđević s Ribljom čorbom od promocije prvog albuma «Kost u grlu» rado je viđen gost na pulskoj bini. Dokazuje to i tvrdnja poznatog pulskog bubnjara Đoleta Macoleda upravo taj bend drži rekord prodanih ulaznica u klubu- više od 2.200.  Doduše, neki će taj rekord htjeti pripisati koncertu Atomskog skloništa sredinom 80.-tih, kojeg se tadašnji bubnjar grupe Zdravko Širola sjeća kao svog posljednjeg nastupa s rock bendom u «Uljaniku».
Veliku su pažnju privlačili i koncerti grupe Smak koju je predvodio gitaristički virtuoz Radomir Mihajlović Točak. No, nepravedno bi bilo reći da su samo bendovi hard rock manira svirali u ovom prostoru.

Koncem 70.-tih  rado su viđeni i Perni valjak, a nešto kasnije i Film. Da dočaramo širinu spektra glazbenika koji nastupaju,  spomenimo da je u klubu često gostovala i pjevačica Zdenka Kovačiček. Taj nas podatak dovodi i do jedne interesantne dogodovštine koja se godinama kasnije prepričavala u puskim krugovima, a koju bi prema našem izvoru trebalo smjestiti negdje oko 1983.

Tijekom Zdenkinog nastupa, koji su tradicionalno dobro prihvaćeni, stanoviti se Puljanin Mario popeo na binu i džentlmenski joj poljubio ruku. No, na njenu konstataciju da je ovo primjer bečke škole, Mario je uzviknuo:
- Kakva bečka!? Ja sam iz tehničke!, što je još više oraspoložilo publiku.

Dakle, «Uljanik», uz činjenicu da je jedna od najistaknutijih diskoteka, a kako smo vidjeli i ranije, prva na otvorenom u bivšoj državi, još uvijek predstavlja centralno mjesto rockerski orijentirane omladine. I ne samo to, nego i dominantno kreira imidž grada. Naravno, uz neobilazni Korzo kao početno ishodište večernjeg života grada.

Koncerti prodaju manje ulaznica od disko večeri   

Treba biti iskren te reći da organizacija koncerata u klubu, za razliku od danas, rezultira s manje prodanih ulaznica nago za vrijeme disko večeri-kazuje nam statistika koju je vodio Gojak. Pritom, saznajemo mnogi su manji sastavi, koji su s veremenom ipak izrasli u respektabilna imena domaće scene, neslavno završavali koncert s mizernim brojem prodanih ulaznica. A kako je još uvijek na snazi običaj da se sastav isplaćuje prema postotku prodanih ulaznica, saznajemo od Gojka, dogovor nerijetko upravitelji dobrovoljno krše u korist muzičara.

U takvom ozračju na scenu stupaju novi socijalni i kulturni fenomeni. Rock se vremenom razvodnjava kroz više podžanrova, a na svijetlo dana izlaze dotad široj javnosti nezamislivi avangardni stilovi. Kako se službena godina početka punka trpa u '77., onda bi trebalo reći da Pula i po tom pitanju nimalo ne zaostaje za svijetom s one strane političke zavjese.

Ziherice, sako, kravata i bedž u vladavini Problema

U vrijeme dok su Londonom prašile grupe poput Sex Pistols, pulska omladina okrenuta progresivnijem zvuku češće je gost kluba «Marelica». Ne može se reći da je «marelica» mjesto rezervirano za alternativnu glazbu, ali se u odnosu na repertoar «uljanika», baziran na općeprihvaćenoj glazbi, češće čuju zvuci žestokog rocka, a s vremenom i punka. Logično, omladina nakaradano odjevena u stare sakoe i kravate koncem 70-ih postaje sastavni dio posjetitelja «Marelice».

«uljanik» i tih godina slovi kao kultno gradsko okupljalište, a na njegovoj bini gostuju svi što iole znače na glazbenoj sceni. Svirka mladih domaćih bendova, a posebno onih radikalnog izričaja, kakvi su u to vrijeme bili punkeri, gotovo je nezamisliva. Svoje mjesto pod suncem, odnosno mjesta za koncerte, uglavnom nalaze po mjesnim zajednicama, na školskim manifestacijama i, iznimno, u «Marelici». U to vrijeme u gradu se čita popularni omladinski list «Pet» koji redovno prati glazbena zbivanja u gradu i kojem možemo zahvaliti štoimamo kakve-takve konkretne podatke o tim zbivanjima.

Tako u jednom njegovom članku nalazimo potvrdu o tome da je za upravu Doma neprihvatljivo da mladi glazbenici, koje više krasi entuzijazam od umjetničkog sviranja, dobiju priliku za dokazivanjem na pozornici «Uljanika». Ipak, neki od tih muzičara uspijevaju probiti led, točnije strogi svjetonazor u kojem postoje mjesta za velike i male, a čije je rušenje i osnovna ideja punk pokreta.

Dakle, prvi punk koncert, a samim time vjerojatno i prvi deklarirani underground događaj u «Uljaniku», dogodio se 10. studenoga 1978. kada su u klubu nastupili riječki Paraf i pulski – Problemi. A to je i datum koji bi trebali slaviti akteri kasnije razvikane pulske alternativne scene.

Glazbeno znanje i mladenački bunt

Kratkotrajno razdoblje Problema, za one koji ne znaju, ponajviše je obilježilo sudjelovanje na kompilacijskoj ploči «Novi punk val 78-80», gdje su se s dvije pjesme našli rame uz rame, između ostalih, sa zagrebačkim Prljavim kazalištem, Parafima i Termitima iz Rijeke te Pankrtima iz Ljubljane. Spomenimo da je bend, osnovan negdje u kolovozu '78., obilježila i relativno kratka karijera , tek nešto duža od dvije godine, ali i nerijetko mijenjanje postave. U svakom slučaju, rad su počeli Marino Piuko kao vokal, njegov brat Milenko Piuko kao bubnjar, solo gitarist Valter Dobrilović Buco, basist Maurizio Di Capua te ritam gitarist Žarko Petrović Pero.

Po odlasku pojedinih članova benda na njihova su mjesta uskakali bubnjar Vlado Mladin, solo gitaristi Boris Kaligarić i Rikardo Novak Riki. Darko Domika na bubnjevima odradio je jedan koncert. Izvjesni Vučko, kojeg s Rikijem i Vladom veže zagrebačko-pulski bend Loš Zvuk, nastupio je s Problemima na njihovom prvom javnom nastupu umjesto spriječenog Maura. Riječ je o koncertu u Domu mladosti na Dan SKOJ-a 10. listopada 1978. kada je sviralo više mladih pulskih sastava.

Zanimljivo, Marino je kao najmlađi član zaslužan za stvoreni punk izričaj grupe, u što je uvukao nešto starije članove odrasle na žešćem, ali klasičnijem poimanju rock glazbe. U početku bend u repertoar uvršćuje obrade pjesama sastava kao što su Pistolsi, ali se ubrzo orjentiraju na vlastite numere. U autorskom radu glazbu uglavnom kreira Buco, dok tekstove piše Marino. Dakle, apsolutni entuzijazam i više nego potrebno glazbeno predznanje uklopljeno u mladenački bunt s dobrom dozom zafrkancije i pulska je legenda stvorena.

Kao što rekosmo, mjesec dana nakon svog prvog nastupa, Problemi s perjanicom riječkog punk vala dobivaju svoju prvu priliku u «Uljaniku». To je i njihov prvi profesionalni nastup kojeg se Pero sjeća kao velike časti u to vrijeme jer «Uljanikom» paradiraju najbolji.

Pinove ziherice na punkerskim kaputima

Budući da je riječ o prvom takvom koncertu u Klubu, riječka publika koja prati već razvikane Parafe doslovno uči pulske omladinke i omladince osnovnim koracima pogoa i skakanju po bini među članovima benda, a o čemu se raspisao riječki list «Val». Prema našem izvoru, treba napomenuti da pulska publika te večeri u klubu još nema jasnu pretpostavku o čemu se radi. Deklariranih je punkera iznimno malo, a i oni su većinom dio društva okupljenih oko sastava. Ipak, želeći se što bolje uklopiti u cijelu tu priču, klub preplavljuju ziherice domaće proizvodnje koje je izradio Josip Ivančić Pino, a koje mladi kao prepoznatljiv znak zabijaju u svoje kapute. Naravno, crne kožne jakne,  pa čak i imitacije od skaja, još su nedostižan san za većinu gradskih buntovnika.

Unatoč brojnosti riječkih pukera, pulsi omladinci za koje ne nalazimo podatak u kojem se broju nalaze u klubu, odlučno bodre sat vremena dugu svirku domaćeg benda.
Uz to, vrlo brzo prihvaćaju dotad neviđeni divlji ples. Cijelog se koncerta Sale Veruda iz KUD Idijota danas sjeća kako kakvog otkrivenja pulskih klinaca željnjih nečeg drugačijeg.

Zasigurno je i taj nastup odredio pravac aktivnosti mnogih pulskih glazbenika tog žanra. Veliku ulogu u tome, prema Saletu, odigrala su idruženja s Problemima koji potiču mlade generacije na svirku. Ubrzo nakon premijere u klubu Problemi održavaju nekoliko koncerata po Puli, a u travnju '79. sviraju u Rijeci. Do kraja godine nastupaju po slovenskim gradovima i više puta u Zagrebu.
U to se vrijeme još spominje Hush koji je s vremenom iskristalizirao jazz-rock repertoar, a među pulskim rock sastavima kao istaknutiji djeluju Lilihip, i naravno, Atomsko skonište. Nerijetko se spominju i Boomerang, grupa koja je prethodila Skloništu, ali tih godina u sastavu uglavnom slovenskih muzičara koji često gostuju na pulskom području. Ipak, unatoč antagonizmu starijih rockera, čega je, kako saznajemo, prema pionirima punka bilo napretek, otvara se prostor i za druge bendove da bi, pa makar rijetko, zasvirali u klubu. Ipak, bilo bi fer reći da nalazimo i pisani stav glazbenika nešto starije garde da su lokalni punk i novovalni bendovi svojevrsno osvježenje nekad nadaleko poznate pulske rock scene.

Integracija organa Sekretarijata javne sigurnosti

Pero se prisjeća da su u to vrijeme Problemi dosta nastupa dugovali humanitarnim akcijama za stradale od potresa u Crnoj Gori '79 godine. Zanimljivo, upravo su punkerski bendovi obilježili te male humanitarce, a budući da je Rijeka slovila kao važno underground središte, dobar dio koncerata održavao se upravo u tom gradu.
Jedan od koncerata iste namjene je i Pulska rock-parada, koja je 11.svibnja te godine održana u «Uljaniku». Prema podacima iz lista «Pet», koji krotikom nimalo ne štedi mlade glazbene nade, klub je te večeri posjetilo više od tisuću mladih, a u akciji je skupljeno 1,5 milijuna dinara. Kao što smo rekli, novinarski tandem Petice nema razumijevanja za svirku Otisaka prstiju, Novog pokoljenja, Kišobrana, Visokog napona, S.L.B.-a te Anonimusa, a prema izvještaju, koncert obogaćuju već etablirani Problemi. U izvještaju se navodi  i da tijekom svirke Problema u klub ulaze i organi Sekretarijata javne sigurnosti da bi izbacili razgolićenog poklonika sastava.
Na koncu, velika je zamjerka lista upućena najavljenom i, prema tadašnjim kriterijima, respektabilnom sastavu Golfska struja, koji je odustao od svirke na humanitarnom koncertu. Koliki je znaćaj u to vrijeme imao Snif Lesh band, koji je i «nulti» dječački sastav Saleta i Bucolinija iz Idijota, pa kratko vrijeme i Đoleta Macole kao vokalista, govori činjenica da ih Petica unatoč najavi ni ne spominje u izvještaju.

Isti list u drugom se izvještaju osvrće na drugi koncert Problema, Kišobrana i Anonimusa u «Uljaniku» iste godine, a koji je pomalo konfuzan. Naime, kritike su i više nego dobre, a spomenute bendove doživljavaju kao oživljavanje zamrle pulske scene da bi na kraju autor sugerirao da je lijepo što Dom «Uljanik» dopušta takve svirke ali bi trebalo pažljivije birati sastave. Ako nište drugo, barem zbog pulske publike profinjenog ukusa koja je poznata u zemlji kao dobar poznavalac zbivanja.
Problemi do raspada nastupaju još dva puta u «Uljaniku»-jednom kao predgrupa slovenskim Buldožerima, a drugi put 28. kolovoza '80., s pulskim sastavom Nafta kao predgrupom. To je ujedno i njihov posljednji nastup u «Uljaniku», a do konačnog prestanka s radom dijele ih samo koncerti u Zagrebu i Karlovcu.

Provinciju pljuska novi val

Gotovo 25 godina kasnije, kao vjerni fan benda, Sale Veruda kaže da mu je raspad grupe Problemi, čemu je i sam prisustvovao, nalikovao  definitivnom kraju Punka u Puli. Međutim, kratkotrajno vrijeme Problema, ali i drugih sličnih skupina, očito je ostavilo i previše traga na kreiranju urbanog đira da bi alternativni kulturni segment olako pao u vodu. Primjer – na samom početku 80-ih u gradu i okolici djeluje toliki broj malih i neafirmiranih bendova da bi mogao parirati impozantnim brojkama novijeg doba, a sudeći po intenzitetu aktivnosti na likovnom, glazbenom i literarnom planu, gradska je omladina dobro osjetila novi val, iako je Pula formalno na margini zbivanja početkom 80-ih.

Pulska publika radikalnijeg ukusa u to vrijeme čest je gost «Marelice», ali je uobičajeno da omladinke i omladinci večeri okončaju u «Uljaniku», rezerviranom za starije generacije. Terasa kluba, kažu svjedoci, preslika je formiranih grupica koje opsjedaju debla i klupice Korza, pa i u klubu svaka klapa ima svoj «životni prostor» u koji se ne zadire. Tu se ostvaruju veze i kontakti koji rezultiraju formiranjem niza kratkotrajnih, ali i nešto ozbiljnijih sastava.

Gustaph y njegovi dobri duhovi – konglomerat svih mogućih stilova

Na «Uljanikovoj» bini početkom 80-ih sviraju bendovi iz cijele Jugoslavije među kojima su Haustor, Električni orgazam, Buldožer, riječki Termiti i Kaos, Film, Disciplina Kičme pa i novosadska Laboratorija zvuka za koju će bolji poznavaoci prilika reći da je nastala po uzoru na Tingl Tangl Arinke Šegondo i Francija Blaškovića. Od stranih sastava pamti se tek nastup Liftibe, kasnije respektabilne talijanske grupe.

U puli tada djeluje desetak sastava hard rock, odnosno metal zvuka, a popriličan broj bendova nalazi se u tada trendovskom punku. Na toj liniji stasaju i sastavi koje bismo po pristupu mogli ugurati u novi val. Pokret kao takav  prihvaćao je sve što je dovoljno čudno, radikalno i konfuzno. Tako su se po sistemu  sve je dobro što je bitno drugačije s punk postavkama kombinirali elementi sasvim drugačijih žanrova, osmišljvali scenski nastupi, a poželjno je bilo eksperimentirati s instrumentima dotađ neviđenim u rock glazbi.

Dovodi nas to i do vodnjanske grupe Gustaph y njegovi dobri duhovi, preteče danas općeprihvaćenih I masama omiljenih Gustafa. Početak rada benda u kojem su tada djelovali basist I frontman Edi Maružin, Čedomir Mošnja  na bubnjevima, gitaristi Livio Morosin I Igor  Arih teško je odrediti , pa se u obzir može uzeti 27. prosinca 1980. kada su u vodnjanskom Domu omladine održali svoj  prvi koncert, na kojem su nastupili i pulska Kamilica, Visoki napon I Nafta. Gustaphima su se tada kao gosti pridružili vokalistica Lorena Božac I pokojni Miroljub Nikolić Ginč na gitari I basu. U to vrijeme se na udaraljkama nalazi Davor Dragosavac kojeg s vremenom zamjenjuje Josip Ivančić Pino na perkusijama I synthu, a stalni član ubrzo postaje I gitarist Valdo Maružin.

Pod takvim imenom djeluju do 1992., a u tom periodu kroz sastav prolaze I mnogi drugi lokalni glazbenici. Treba spomenuti I da su članovi tijekom jednog koncerta stalno mijenjali glazbala, au z klasični rock instrumentarij u obzir je dolazila usna harmonica, violina, melodika, flauta, harmonica…

Gustaphov zvuk moguće je opisati kao konglomerat svih mogućih stilova. No, publika, pa I oni sami, najčešće bi svoj izričaj usporedili s ranim radovima Talkin Headsa. Karakterizira ih osmišljeni I uvijek inovativan scenski nastup, lucidnost I britkost tekstova te nervozna glazba koju krasi zvučno obilje. Dobar dio imidža Pinovo je djelo koji je tijekom svirke izvodio performanse, a postava je znala nastupati krajnje bizarno odjevena – poput turista na plaži ili u uniformama.

Premali za “Uljanik”

Konačno, nameće se pitanje – kako tu priču smjestiti u klub «Uljanik»? Teško, jer u više od deset godina Gustaphay njegovih dobrih duhova bend je u klubu nastupao samo dva puta, ako je vjerovati Edijevoj evidenciji. Ukratko, Gustaphi brzo nakon spomenutog vodnjanskog  koncerta nastupaju po neizostavnim mjesnim zajednicama, a slijede i nebrojene svirke u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu. Binu i publiku djele s pamtljivim imenima rock scene kao što su Katarina II (kasnije EKV), Buldogi, Šund, Berlinski zid, Pankrti, Otroci socijalizma i Sexa, a potom i s Mizarom, Haustorima, Elvis J. Kurtovićem, Borom Đorđevićem, Dragom Mlinarcem itd. Ali unatoč rejtingu, nastupima i dobrim kritikama demo snimaka, Gustaphi i sastavi slični njima «Uljanik» bolje poznaju kao redovni posjetitelji nego kao sastav.

-To je «moj» klub. Da me netko pita gdje bih svirao oproštajni koncert, uvijek bih se odlučio za «Uljanik». Ali, treba reći i da je «Uljanik» u to vrijeme za nas bio zatvoren. Mogli smo svirati gdje smo htjeli, ali za «Uljanik» smo bili premali, priča danas Edi.

Konačno, prvi koncert u klubu ostvaruju 1. travnja 1983. s atraktivnim pulskim bendom Willsonov grafički projekt u kojem sviraju gitarist i frontmen Rusmin Obić Rus, basist Siniša Vujnović, Miro Kusačić na bubnjevima, Goran Ćurić Ćotka na gitari te Davor Kliman na udaraljkama i sopilama. Edijeva bilješka iz tog vremena svjedoči da je toliko iščekivani koncert, na kojem je prodano oko 700 ulaznica po 50 dinara, unatoč dobroj svirci grupa obilježio iznimno loš zvuk razglasa.

-zapravo, ni danas mi nije jasno kako smo uspjeli dobiti klub za samostalni koncert, pita se Maružin spominjući nastup koji mu skaldu s datumom danas vjerojatno zvuči – aprililili!

Zanimljivo, samo 20-ak dana kasnije Gustaph y njegovi dobri duhovi kao rijetko koji jugoslavenski bend gostuje na kultnom zagrebačkom Biennaleu. Potom slijedi još jedan koncert u «Uljaniku» 20. svibnja iste godine. Riječ je o priredbi pod nazivom «Mladi pulski rock» gdje nastupaju punkeri Gola jaja i '77, zatim Willsonov grafički projekt nešto suptilnijeg pristupa, te vodnjanska Stabilizacija i pulska Dama kao predstavnici više rock izričaja.

Album «V» pravi glazbeni raritet

O tome zašto je «Uljanik» gdje istovremeno sviraju mnogi bendovi iz naleta punka i novog vala, zatvoren za najvjernije omladince s područja Puljštine – danas postoji više teorija. Jedna od njih tipuje na činjenicu da klubom u to vrijeme upravlja Savez omladine, koji strogo kontroliraju više instance. Razdoblje je to neposredno nakon Titove smrti, koje je obilježeno intenzivnom autocenzurom političkih struktura te se i zaziralo od provokativnih nastupa, tekstova i prilika za «moguće» subverzije.

S druge strane, postoji mišljenje da im to što su i drugi pulski sastavi mogli nastupati diljem zemlje nije davalo za pravo nastupe u poznatom «Uljaniku», gdje su u pravilu samostalni koncert mogli odraditi tek Atomsko sklonište kao domaći sastav.

No, realnije je reći da je Pula, unatoč naprednim stremljenjima omladine, tek provincija u kakvoj je teško značajnije progurati glazbenu avangardu. Riječju provincija Edi će danas i pokušati objasniti zašto Gustaphi nisu ostvarili značajnije mjesto na jugoslavenskoj novovalnoj sceni. Na koncu, i danas je više nego jasan odnos provincije i metropole na glazbenom planu.

Prije no što su se odali komercijalizaciji koncem desetljeća Gustaphi su '85. snimili album «V», objavljen godinu dana kasnije, što je bio veliki uspjeh za tadašnje prilike. Zanimljivo je da ploča, koju je uz grupu producirao i Milan Mladenović iz EKV-a, danas predstavlja pravi glazbeni raritet zanimljiv kolekcionarima alternativnih izdanja. Rasprodana je u, za tadašnja mjerila, nevelikoj tiraži od 3.000 primjeraka, čega se danas ne bi postidjele mnoge domaće estradne zvijezde.

Pionirski dani punk omladine

Ploče žestoke glazbe kupovale su se u Trstu, a zahvaljujući prodoru muzičkih kaseta snimci su se nesmiljeno umnažali. Zanimljivo je sjećanje prema kojem je gradom kružio snimak Dead Kennedysa «uhvaćen» na noćnom programu jednog od talijanskih radija. Na koncu, tvrdi Sale, za razliku od zemalja istočnog bloka, ploče punk bendova objavljivali su i veći domaći diskografi, pa je ploač Stiff Littel Fingersa ili Buzzcocksa domaće proizvodnje bila uobičajen artikl na pulskim gramafonima.

Kulturno umjetničko društvo Idijoti

Kko bi punker trebao izgledati pulski su omladinci učili iz «Džuboksa» kji je pravovremeno i korektno izvještavao o zbivanjima na globalnoj sceni. Naravno, kožne su jakne u početku apsolutna rijetkost. No, mamine ziherice te očevi sakoi i kravate bili su dostupni svima. Obavezni bedž na sakou, objašnjava Sale, investicija je za koju su omladinci ipak morali izdvojiti koji dinar.

Uz početke punka u Jugoslaviji često se spominje i policijska brutalnost. Doduše, Sale kaže da je vježbanje odgojnom palicom stvar pojedinčanih slučajeva. Međutim, organi reda neminovno su verbalno i mentalno maltretirali mlade punkere. Shvatljivo je to zbog više razloga,  a prvi član KUD Idijota navodi taj što je punk bio neshvaćen u masama. Naime, mediji su često izvještavali o sporadičnim detaljima, te bi svu pažnju usmjerili na šokantne prizore poput svastike na remenu Sida Viciousa. Naravno, zbog toga su se postavljala pitanja poput «tko stoji iza pokreta?», a prosječni su konzumenti podlijegali antagonizmu i isključivosti spram domaćih punkera.

No, val je bio toliko intenzivan da su u Puli djelovali mnogi sasatavi manje ili više značajni za punk i novovalnu scenu. Uz već spomenute, prisjetimo se Viskog napona, Willsonovog grafičkog projekta, Gustapha y njegovig dobrih duhova, Puštenih s lanca, '77, Plakata, Stabilizacije, Nafte, itd. U Puli gostuju i starni sastavi, a Veruda se sjeća koncerta britanske grupe Fischer-Zna prijelazu iz 70-ih u 80-e na festivalu u Autokampu Stoja.

Za našu daljnju priču, kao preteča KUD Idijota bitna je upravo spomenuta Nafta, koja ase djelovala u sastvau Davor Zgrabeli Bucolini na basu, Sale Veruda na giatri te Egidio Rocco Gigi na bubnjevima. Grupa pod nazivom Kulturno umjetničko društvo nastajepo povratku Buce iz vojske, 2 . veljače 1981. godine, a prvi je pjevač Idijota Marino Piuko iz kultnih Problema. On doduše nikad nije nastupio na koncertu s Idijotima, a zanimljivo je daiz ranih dana potječu pjesme «Vesna», «Maja» i «Kad sunce opet zađe».

Koncert u «Uljaniku» na naslovnici prvijenca

Prvi javni nastup Idijoti imaju u proljeće iste godine zajedno s Golim jajima u Mjesnoj zajednici Mirna. Prema Saletovoj priči, koncerti su u to vrijeme, pa i ovaj, bili rasprodani, a okupiti dvjestotinjak Puljana željnih  ortodoksnog punk zvuka nije bio problem. U Zagrebu se Idijoti koncertno predstvljaju 31. studenog '81. pred publikom Studentskog centra na Savi.

Za Saletov bend slijede vrlo aktivne koncertne godine, ali i česte promjene postave. Tako na jednoj od promotivnih fotografija s početka 1984. kao Idijoti poziraju Sale Veruda i pokojni Robert Matić poznatiji kao Johnny Montezaro, ali i «posuđeni» članovi Nenad Marković i Goran Borić. Prema maglovitom sjećanju, sale će reći da je razlog za to bio nekompletan sastav benda, između ostalog i zbog odsluženja vojnog roka basista. Riječ je o Mariettu Dobriću, po potrebi i gitarsistu benda, koji je 1985. godine preselio u SAD.

Zanimljivo je da su «Uljaniku» prvi put zasvirali pet-šest godina nakon osnutka grupe, a za tu su priliku velikodušno dobili punih 15 minuta za nastup. Idijoti su se repertoarom uvježbanim uz štopericu predstavili kao predgrupa Lebu i Soli. Sale će danas reći da uslijed brzine odrađenog nastupa Vlatko Stefanovski vjerojatno nije ni znao da je netko te večeri svirao prije njegove grupe.

Prekretnica za najpoznatiji pulski punk bend – koji od '85. djeluje u postavi: Nenad Marjanović dr. Fric na basu, Branko Črnac Tusta kao pjevač, Diego Bosusco Ptica na bubnjevima te neizbježni Sale Veruda na gitari – pobjeda je na Omladinskom festivalu u Subotici 1987. Konačno, dovoljan je to razlog da Idijoti prvi put u klubu «Uljanik», pred domaćom publikom, ostavre samostalni koncert, koji Sale po sjećanju smješta u kraj te ili početak iduće godine. Uz to, posebno je zanimljiv podatak da je s jednog od koncerata u «Uljaniku» koji više nije isključiv prema Idijotima, snimljena fotografija koja je poslužila za naslovnicu prvog LP-a grupe «Bolivia r'n'r» iz 1989. godine. Sve nakon toga problematika je bliže povijesti pulske scene.

Posljednji dani Doma Saveza omladine – Krizna ratna godina

Jedna apsurdna priča koju je u ožujku ove godine tijekom XXVII. Osterije Tours grupe Gori Usii Winnetou ispričao Franci Blašković, kaže da njegova grupa sa svojim repertoarom nije bila prihvatljiva za «Uljanikov» imidž pa nije mogla dobiti dozvolu nastupa u tom prostoru. Naime, 1986. godine, dok je grupa promovirala prvi album «Addio Pola», Francijeva glazba, protkana istarskim dijalektom, nije mogla zvučati dovoljno rockerski da bi bila predstavljena u bilo kojem pulskom klubu. Dakle, basist grupe Sateliti, inače prvog rezidencijalnog rock sastava Doma «Uljanik», koja je u njemu svirala još daleke 1964. godine, 20 i koju godinu kasnije nije zadovoljavao kriterije.

Banana i čiket – omiljena pića u Klubu

Od pulskih bendova, uglavnom kao predgupe, nastupaju žešći rock ili heavy metal sastavi, među kojima će suvremenici najčešće spomenuti Monah i Crnu ružu, ali i druge ne tako istaknute sastave izuzetno popularne heavy metal orijentacije. Uz njih, češći su gosti na bini Kluba etablirano Atomsko sklonište te Lilihip, za koje se kaže da su sredinom 80-ih privlačili popriličnu pažnju publike.

«Uljanik» kao diskoteka u drugoj polovici 80-ih i početkom 90-ih posluje i više nego ozbiljno. Koliko se pažnje poklanjalo marketingu, dovoljno govori činjenica da je u to vrijeme pokrenuta inicijativa povremenog besplatnog ulaza petkom za djevojke.Na račun toga  i omladinke su sebi mogle priuštiti koju čašicu omiljenog čiketa (konjaki cola), ili banane (kruškovac i kola) više nego što je uobičajeno.

Prema podacima iz evidencije koju je koncem 80-ih vodio Joško Gojak, Klub tijekom vikenda, točnije subotom, phodi nešto manje od dvije tisuće posjetitelja. Koncerti se ne održavaju subotom jer je ona glavni dan disco večeri, a za toplijih mjeseci Klub radi svakodnevno. Zgog širokog spektra ukusa posjetitelja, disco večeri uglavnom prodaju više ulaznica, a žive su svirke uglavnom zanemarene.

Spomenimo da se koncerti brojnih sastava bivše Jugoslavije održani u lipnju 1987. po broju posjetitelja često ne mogu mjeriti čak ni s disco večerima tijekom radnih dana. Primjeri: zagrebačka Le Cinema prodaje nešto više od 800 ulaznica, slovenski Videosex više od 600, aisti broj prodanih ulaznica bilježi i svaki od dvaju koncerata Električnog orgazma. Te godine KUD Idijoti još ne prelaze spomenuti broj prodanih ulaznica, a toga mjeseca s dva uzastopna nastupa uvjerljivo vodi Leb i sol, koji u ponedjeljak i utorak zajedno prodaje više od dvije tisuće ulaznica. Tek za usporedbu, jedne je neobavezne srijede u tom mjesecu zabilježeno 1.020 posjetitelja.

Z aone željne statistike, spomenimo da su 1988. dva uspješna koncerta po pitanju prodanih ulaznica odradili Bajaga i instruktori te Prljavo kazalište. Tijekom nastupa u kolovozu i jedni i drugi privlače u Klub više od tisuću fanova. Od pulskih bendova bolju prodaju mogu polučiti tek Atomsko sklonište i KUD Idijoti mada broj posjetitelja još ne dostiže magičnu četveroznamenkastu brojku. Pulski sastav Crna ruža na nedjeljnom koncertu u prosincu iste godine prodaje 63 ulaznice, agrupa Swindle u studenom 79 ulaznica. Cijena ulaznice te godine iznosi deset, potom 15, a u prosincu već 20 dinara.

Klub otvoren 213 dana u godini

U siječnju 1990. u «Uljaniku» se organizira višednevni program pod nazivom «Paradise City», a uz tjedan dana svirke publici se prikazuju spotovi i filmovi, što nije bila uobičajena praksa za to vrijeme, pogotovo što se tiče tehnoloških zahtjeva. Program je organizirala autorks agrupa paradise City, u koju su bili uključeni mnogi istaknuti pulski umjetnici i mladi aktivisti. Prvog dana sviraju pulski metalci Devastation, a koncert Disciline Kičme prekinut je zbog ograničenja trajanja koncerta do 23 sata. Idućih dana slijede koncerti grupa Obojeni program, Strelnikoff i Phone Box Vandals, Let 3, Partibrejkers, Miladijka Youneed i pulskih KUD Idijota, Crne ruže, Spoonsa, Messerschmitta i Atomskog skloništa. Nastupili su i sastavi iz Rijeke koje članak u Omladinskom glasilu «Ulika» ne imenuje.

Kako čitamo, publika nije bila mnogobrona, a pogotovo je malo odaziva bilo tijekom videoprojekcija. Daleko su  bolje posjećeni i prihvaćeni bili nastupi bendova izvan Pule, a autor članka u glasilu «Ulika» navodi da je ostvarenje tog programa korak naprijed za pulsku scenu. Međutim, stoji i primjedba da je program previše intenzivan za tako kratko vrijeme, azmajera se da tonske probe, koje predugo traju, u pravilu kasne. Mije li upravo taj segment simptomatičan i za koncerte koji se događaju danas u tom, ali i drugim klubovima grada?

Godine 1990. «Uljanik» je izuzetno dobro posjećeno mjesto. Dobna granica posjetitelja često se kreće od 14 godina naviše. Zato se i tijekom vikenda, posebno subote, bilježila daleko veća prodaja ulaznica. Z aone s slabijim pamćenjem, na terasi se još nalaze uvijek zauzeti bijeli metalni stolovi, a iako je razglas okrenut prema van, u sali Kluba su česte gužve. Glazba s DJ pulta na prijelazu u devedesete odraz je mainstream zahtjeva te su zastupljeni hitovi s glazbenih televizija. Zvuci žestokog rocka koji dopiru do više šetačkog nego plesnog podija prava su rijetkost.

Na dnevnopolitičkoj sceni počinju dominirati nimalo ugodne stvari, a to se odražava i na broj posjetitelja u Klubu.  Teka z ausporedbu, broj ukupno prodanih 1990. godine veći je od 158 tisuća, dok sljedeće godine taj broj ne prelazi 69 tisuća. Treba naglasiti i da je Klub 1990. otvoren 213 dana u godini – kao disko i kao koncertno mjesto. Iduće je godine taj broj doslovno prepolovljen.

Kriznim razdobljem za klub pokazala se ratna 1992. godina. Broj prodanih ulaznica drastično pada, a ko se to želi opravdati nezainteresiranošću mladih za izlaske, spomenimo da drugi klubovi u gradu, u prvom  redu «Piramida» posluju punom parom. T aje ratna godina ujedno označila kraj Kluba. Posljednje disco večeri održane su u travnju, 1 . svibnja «Uljnaik» zatvara svoja vrata. Navodno, vodstvu se sugeriralo da zbog sigurnosti i ratnih uvjeta nije poželjno da se navečer okuplja velik broj mladih ljudi. Ako je to istina, bilo bi razumljivo da je to bio režim za sve slične prostore u Puli, pa i u Istri. Ali, kao što znamo, nije bilo tako. Neno Grimani, glavni DJ Kluba, koji je taj posao obavljao od 1975., kaže da zatvaranje «Uljanika» dans izgleda čudno, jer su tada dvije-tri druge diskoteke u gradu nastavile djelovati. Iako se javno sklonište nalazi deset metara daleko od ulaza «Uljanika», Klub je morao biti zatvoren, kaže Grimani.

Novo-staro omiljeno okupljalište

Već prve godine rada novog-starog «Uljanika», u koji se još uvijek ulazi kroz mali portun u današnjoj Dobrilinoj ulici, organiziran je Art & Music festival, zamišljen kao smotra manjih i već etabliranih rock sastava te strip autora. Festival vodi ekipa okupljena oko radioemisije «Mali mrak». Jedan od simpatičnijih programa bile su i tzv. rock matineje nedjeljom, i to jušto u podne-Grillpeace United, čiji je zaštitni znak bio Franci Blašković i grupa Gori Ussi Winnetou.

Diskoteka «Uljanik» u sklopu dotadašnjeg Doma saveza omladine Uljanik, prestao je raditi prvog dana svibnja 1992. godine. Navodni razlog, čuli smo od tadašnjih djelatnika, bila su ratna zbivanja u Hrvatskoj. Ipak, krajem te godine, odnosno na samom prijelazu u '93., «Uljanik Standard» iznajmljuje klub Goranu Praštalu Bati, koji ga vodi sljedećih pet godina. Omiljeni se «Uljanik»tako prvi put u povijesti našao u privatnim rukama, što će potom postati uobičajena praksa.

Službeni naziv – rock klub

Klub koji je preuzeo, sjeća se Bato, bio je bezlično obojan u bijelo, a jedino što su htjeli zadržati iz prethodnih vremena bila je završna «Riders On The Storm» Doorsa kojom su se iz kluba ispraćale generacije posjetitelja. Ubrzo klub nakon godina imidža diskoteke izborom reproducirane i žive glazbe poprima rockerski štih, a to i sugerira službeni naziv – «Rock club Uljanik». Tako je klub na državnoj razini opet postao poznat kao jedno od središnjih rock mjesta, što i nije nerazumljivo s obzirom na to da su se u to vrijeme rijetko gdje njegovale rock svirke. Mnogi će se prisjetiti da je tijekom 90-ih terasa kluba, pa čak i zimi, nakon dužeg vremena uobičajeno dobro popunjena, kao i to da je sasvim širok profil i dobni uzrast posjetitelja.

U razdoblju nakon 1993. počela je praksa učestalih koncerata na kojima su gostovali i strani sastavi. Ono što se pokazalo kao popriličan odmak u odnosu na politiku prethodnog razdoblja je to što su tih godina nastup mogle ostvariti i sasvim male glazbene skupine. Zbog tog razloga, ali i zato što se čak i tradicionalni rock u to vrijeme smatrao glazbom dalekom od mainstream zahtjeva, «Uljanik» slovi kao klub underground imidža.

Već prve godine rada novog-starog «Ulajnika» u koji se, uzgred, još uvijek ulazi kroz mali portun u današnjoj Dobrilinoj ulici, organiziran je Art & Music festival, zamišljen kao smotra manjih i već etabliranih rock sastava te strip autora. Festival organizira ekipa okupljena oko radioemisije «Mali mrak» a, prema novinskoj arhivi, njegova je realiziacija prvonitno zamišljena  u Domu hrvatskih branitelja. Ipak, koncem kolovoza trodnevna manifestacija prelazi u rock club, s kojim tijekom godina postaje neraskidivo povezana.Čak i unatoč činjenici što je tijekom četvrte sezone festivala glazbeni dio A& M preseljen na tvrđavu Bourguignon, odakle se vraća već sljedeće godine.

Festival je natjecateljskog karaktera, a pobjednik prve godine osvaja besplatnih 30 sati studijskog snimanja. Tadfa nastupaju Hatross, Sexton i Headbanger iz Pule, Blind Date iz Rovinja, Space Cakes iz Umaga, The Stuff, En Face, Mayflower i Forces iz Rijeke, Pić iz Kutine, The Rattle Heads iz Zagreba i Off Limits iz Jelenja. Sastavi L.B. Radnički iz Pule, koji su bili poznatiji kao trio verzija KUD Idijota, zatim pulski Messerschmitt, Res Nullius iz Velenja, zagrebačka Anesthesia, Hladno Pivo te Veliki bijeli slon na festivalu nastupaju kao gosti.

«Oluja» prekida A&M festival

Prvu sezonu festivala obilježilo je beobično hlano i kišno vrijeme za kraj kolovoza zbog čega je dio programa odrađen u sali kluba, ali i pobjeda grupe the Stuff iz Rijeke koja je ubrzo zahvaljujući  uspjehu stekla širu popularnost. A&M festival dogodine postaje glazbena ljetna atrakcija za područje Hrvatske, ali i susjednih zemalja, pogotovo Slovenije, te s vremenom prerasta u tradicionalnu rock manifestaciju. Zanimljivost tog festivala, čiji je termin održavanja svremenom pomaknut na početak kolovoza, njegovo je neodržavanje u ljeto 1995. godine. Točnije,održana je tek prva večer da bi daljnji program bio prekinut zbog vojno-redarstvene akcije «Oluja». Oko Uljanika su se, kao i obično, okupili posjetitelji iz svih Krajeva Hrvatske i Slovenije, a paralelno s vijestima u medijima o ratnom stanju oglasili su se i organizatori koji su sastavima i publici morali priopćiti da će preostali dio festivala biti održan ujesen.

- Sve je bilo u najboljem redu i spremno za festival. No, budući da je počela «Oluja», morali smo zaustaviti A&M u kolovozu i prebaciti ga za listopad. Moram priznati da su mi ti trenuci bili najteži za cijelo vrijeme što sam vodio klub – sjeća se Bato.

No, nije samo A&M bila prekretnica koja je u kratko vrijeme «Uljanik» predstavila kao izuzetno aktivan klub. Jedan od simpatičnijih programa koji se pamti iz tog vremena bile su takozvane rock matineje nedjeljom, i to jušto u podne – Grillpeace United, čiji je zaštitni znak bio Franci Blašković i grupa Gori Ussi Winnetou. Na tim programima koji su se ustalili u proljeće '94. nastupali su mnogi neafirmirani sastavi, ali i nadaleko poznati likovi poput Drage Mlinareca. Istovremeno, tijekom zime se koristi i mala sala u kojoj se tijekom tjedna održavaju večeri na kojima priliku za predstavljanje dobivaju mladi pulski sastavi.

-Ideja je bila da damo priliku bednovima da sviraju. Ne zato što smo se željeli prikazati kao čuvari rock'n'rolla, hard corea ili ičeg drugog, već zato što je naša državna komercijalna glazbena scena tada bila na niskim granama i gradu je bilo potrebno ponuditi nešto drugo- objašnjava Praštalo.

Plejada inozemnih izvođača

Ono što Bato želi izdvojiti iz razdoblja dok je vodio klub i kasnije jesu učestala gostovanja stranih bendova. Kao najzapaženiji i najdraži ističe koncert britanskog sastava UK Subs 1996 godine, ali i prvi koncert lidera bivših Idola, Vlade Divljana, u studenom 2000. Svirke inozemnih grupa počinju i ranije, a jedna od prvih upravo je nastup vremešnih punkera UK Subs, koji su u klubu  održali koncert krajem siječnja 1994. godine. Iste godine u klubu se ukazuju i austrijski metalci Pungent Stench u pratnji Macbre i Brutal Trutha iz SAD-a, a potom i prvo ime američkog punk hard corea M.D.C. u pratnji Fifteen. Spomenimo još neke iz plejade stranih glazbenika, u travnju 95. svirao je španjolsko-američki sastav The Pleasure Fuckers, u svibnju '96. britanski Peter & The Test Tube Babies, a u kolovozu '97., samo pet dana prije koncerta Stinga u Areni, i Marky Ramone s bendom, inače bivši član kultnih Ramonesa.

Prema Batinim riječima, odluka da prekine s vođenjem «Uljanika» poklopila se sa zahtjevima, uglavnom komercijalnim, da dotadašnji rock club opet postane disco što, kaže, nije mogao prihvatiti. Ističe da je i mogao prihvatiti tvrdnju da je klub prošao svoju rockersku špicu, ali u mijenjanju imidža jednostavno nije želio sudjelovati.

U to vrijeme do izražaja dolaze i drugi problemi vezani za klub a jedan je od njih zabrana održavanja koncerata na terasi nakon ponoći zbog pritužbi stanara zbog prekomjerne buke. Ta je problematika aktualna i danas, s razlikom što se koncerti više uopće ne smiju održavati na vanjskoj pozornici
(nakon što je napisan ovaj članak, grad Pula izlazi u susret klubu Uljanik i 2009.godine uvrštava terasu kluba na popis gradskih lokacija na kojima je moguće održavati koncerte na otvorenom).

S drugačijim idejama i izmjenjenom programskom shemom klub '99. godine preuzima Dean Benazić, a nakon godinu i pol «Uljanik» ponovnim prijenosom najma nosi naziv «Klub Radio Maestrala». S vremenom se i opet mijenja najmoprimac te se vraća kultno ime klubu. No, sve je to ipak dobro poznata priča.

(Preuzeto iz priloga «Zoom», 2004.g. istarskog dnevnika «Glasa Istre»
Autor: Zvjezdan Strahinja, suradnici: Mihaela Tikvicki i Bojan Žižović)

Posljednjih desetak godina novije povijesti kluba obilježava kronični nedostatak interesa institucija za podrškom i pomoći u realizaciji programa kluba Uljanik, te je vodstvo kluba sve programe, festivale, koncerte, priredbe usmjerene održavanju 45-godišnje tradicije realiziralo svojim vlastitim sredstvima, bez ičije pomoći.

Pitate se kako?